Pojavila se priča da postoje crnogorski Srbi, bosanski Srbi, hrvatski Srbi i ko zna kakvi Srbi. U suštini je reč o jednom narodu – Srbima.Srbi žive u raznim državama, regijama i regionima, pa ih možemo samo nazivati: Srbi iz Bosne, Srbi iz Hercegovine, Srbi iz Krajine, Srbi iz Vojvodine, Srbi iz Crne Gore, Srbi iz Dalmacije.U odnosu Srbije i Crne Gore razlike su samo u državnosti. Reč je o dva istorijska ishodišta podjednako srpske državnosti, a ne i dva etnolingvistički, vjerski i kulturno različita naroda.“Crnogorci su Srbi, koji se sastoje dijelom od potomaka starih stanovnika Knjaževine, a dijelom od Srba doseljenika iz Srbije, Hercegovine i Bosne”, napisao je u svom djelu ‘Crna Gora, njen narod i istorija’ (‘Montenegro, its people and history’), anglikanski sveštenik Vilijem Denton 1877. godine i dodao da “srpski narod Crne Gore govori najčistijim oblikom srpskog jezika koji postoji”.Najpouzdaniji izvor za istoriju Južnih Slovena, spis vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita, u delu o Slovenima naseljenim u njegovom carstvu spominje samo imena Srba i Hrvata. Ta dva imena su doneta iz prapostojbine. Uostalom imamo slučaj Lužičkih Srba koji nisu došli na Balkan ali nose srpsko ime. Dakle. Srbi su svoje ime doneli sa sobom.Slovene koji su došli na prostore današnje Crne Gore Porfirogenit jasno deli na Srbe i Hrvate…
Crna Gora se prvi put pojavljuje kao geografski pojam 1296. godine u Povelji kralja Milutina. Ona je geografski region nastao je u određenom trenutku u prostoru zvanom Zeta, kao pokrajina kraljevine Srba.Tek od druge vladavine Crnojevića između, 1481. do 1496. ovaj region se počinje nazivati Crnom Gorom i u političkom smislu, pored dominantnog naziva Gornja Zeta.Zećani i Dukljani nisu etnos, baš kao što ni Crnogorci nisu etnos, s tim što Zečani i Dukljani nisu ni nacije, jer u srednjem vijeku nemamo nacije.Crnogorci se mogu povezivati sa Zetom i Dukljom u državnom smislu.Do pre samo 130 godina su svi crnogorci bili Srbi. To tvrdi zemljopis Crne Gore iz 1895 kada je Crna Gora bila samostalna država pod knjazom Nikolom.U svom Zakoniku iz 1855. godine knjaz Danilo kaže da “u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srbske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne i da svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno živiti i onu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati kako i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa”.Član 13 Zakona o narodnijem školama u Knjaževini Crnoj Gori donet 1907. kaže: “Đeca naših državljana koja stalno žive u Crnoj Gori moraju pohoditi državnu ili privatnu srpsku narodnu školu”, dok u članu 26 stoji: “U osnovnoj školi uče se ovi predmeti – 1. nauka hrišćanska, 2. srpska istorija, 3. srpski jezik”, i tako dalje…
Katolički misionar Giovanni Paskuali je 1643. godine izvijestio Svetu kongregaciju za širenje vjere: „U Crnoj Gori žive Srbi raskolnici i jeretici. Ima ih oko 7.000”. (Arhiv Svete kongregacije za širenje vjere, Rim, v.261, f. 185 r.).Katolički misionar Leonardis izvijestio je Svetu kongregaciju 1638. godine:U Crnoj Gori postoje 72 kneževine koje su “sve staroslovenskog srpskog obreda”.(Arhiv Svete kongregacije za propagandu vjere, Rim, v. 157, f. VI r, XI r.).U ‘GRLICI’- kalendaru crnogorskom za godinu 1835. objavljena je ‘Kratka istorija Crne Gore’, koju je napisao mitropolit Petar I Petrović Njegoš – Sveti Petar Cetinjski. U odeljku 8. ‘Žitelji’ piše između ostalog sledeće: “Crnogorci su Slaveno-Srpskog koljena kao i Hercegovci i muslimani i prozvali su se tijem imenom kao i ovi od mjesta u koemu žive.”U vrijeme vladavine kralja Nikole Petrovića je sproveden prvi popis stanovništva, u kome se 95% stanovništva izjasnilo kao Srbi. Ostalo su bili Albanci. Znači, ovim današnjim nacionalnim Crnogorcima su djedovi bili ili Srbi ili Albanci. Trećeg nema.Sam kralj Nikola je napisao Crnogorsku himnu ‘Tamo onamo’ gde se samo spominje Srpski rod.“Slava Crne Gore – to je slava cijelog srpskog naroda, jer Crna Gora na prvom mjestu pripada Srpstvu, i sve njene žrtve za Srpstvo su prinesene.”(‘Glas Crnogoraca’ 21. mart 1910, Cetinje).Prvi srpski nacionalni program nastao je na Cetinju, a napisao ga je Sveti Petar Cetinjski.Vladika Danilo Petrović potpisivao se kao „Episkop cetinjski, vođa srpske zemlje”.Taj isti vladika pred bitke na Martinićima i Krusima kaže da „u nama srpsko srce kuca i srpska krv teče”, a Crnogorce naziva „srpskim vitezovima koji nisu vješti da napuste otadžbinu”…
Vladika Srpske pravoslavne crkve i svetovni upravnik Crne Gore Petar II Petrović Njegoš (1813–1851) u svim svojim radovima, kao i državničkim poveljama i diplomatskoj prepisci, svoje podanike je jasno i nedvosmisleno nazivao Srbima, tj. etnonacionalna samobitnost stanovnika Crne Gore je mogla biti samo srpska s obzirom na to da su im i porijeklo i tradicija, običaji i jezik bili eminentno srpski.Za Njegoša je termin ‘Crnogorac’ bio regionalnog karaktera, a nikako ne poseban etnonacionalni ili etnolingvistički etnonim, kojim bi se označila posebna etnonacija, takozvani Crnogorci.A evo šta Njegoš piše užičkom vladici Nikiforu 1833. godine: “Ime mi je Vjeroljub, prezime mi Rodoljub, Crnu Goru, rodnu grudu, kamen paše odasvudu. Srpski pišem i zborim, svakom gromko govorim: narodnost mi srbinska, um i duša slavjanska”.Iz svih Njegoševih djela jasno se vidi da su svi „Crnogorci” u etničkom i lingvističkom smislu samo i isključivo Srbi koji žive na teritoriji Crne Gore ili u državi tog imena.Njegoš je još od svojih najranijih mladalačkih pjesničkih radova za sebe s ponosom govorio da je Srbin i svog srpskog identiteta nije se odricao do kraja života.“Ja sam Srbin iz Crne Gore”,govorio je Petar II Petrović Njegoš, ali ova rečenica danas je strogo zabranjena u Crnoj Gori.Ko zna možda će zbog ove rečenice i Njegoš postati jednog dana okupator u Crnoj Gori i proteran sa Cetinja…
Svijetski lingvisti od ugleda kažu da se u Hrvatskoj, BiH,Crnoj Gori i Srbiji koristi isti jezik;SRBSKI.Još davno, pred Drugi svjetski rat, poznati američki lingvist i antropolog Edvard Sapir, uočio je kako se u okviru istog jezika (srpskohrvatskog) traže puki formalni razlozi da bi se odijelio jedan oblik od drugog oblika jednog te istog jezika.” Nedavno je od strane Tehničkog komiteta sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu ponovo stigao istovjetan odgovor ,da ih još niko iz Crne Gore nije ubijedio da crnogorski jezik nije varijanta srpskog.Ne prave se jezici tako lako i etiketa ne menja ništa.Amerikancu nije nikada padalo na pamet da prekrštava engleski u američki, ili Švajcarcu da pravi švajcarski jezik.Postoji država Austrija,ali ne postoji Austrijski etnicitet,niti Austrijski jezik.Nema Bavarskog naroda i jezika,niti Sicilijanskog.Ne možemo od svakog seoskog govora da pravimo jezik,a onda je pisac Jevrem Brković, koji je osnovao nevladinu organizaciju i nazvao je Dukljanska akademija, a koji nije uspjeo da završi ni frizerski zanat, proglasio da je Vuk Karadžić Crnogorcima ukrao jezik. I to nije primetio ni Njegoš, ni lingvisti, nego nesvršeni frizer Jevrem Brković.Dosta puta u društvu lud pokvari što pametni načini.Kad Bog hoće nekoga da kazni, prvo mu uzme pamet.Govor u Crnoj Gori se ne razlikuje ni po čemu od govora Srba u Republici Srpskoj i djelovima BiH, kao ni od govora Srba u Srbiji,Like,Korduna, Banije, itd.Nekome se može srpski jezik sviđati ili ne – može ga koristiti ili ne – ali niko nema pravo da vrši amputaciju srpskog jezika i da mu nasilno mijenja identitet…
U ustavu pre Prvog svetskog rata se kao postojeća crkva u Crnoj Gori, na dva mesta pominje samo ‘pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori’ i ‘pravoslavna Mitropolija u Crnoj Gori’, a nijednom rečju se ne pominje Crnogorska pravoslavna crkva.Autokefalna Crnogorska mitropolija, bez obzira na svoju kanonsku samostalnost i pripadnost državi Crnoj Gori, bila je srpska u ‘ideološkom’ i svakom drugom smislu (kao i sama država).Crnogorski znak u njenom imenu nije imao nacionalno, već državno (geografsko) značenje.Istorija ne zna da je Eparhija crnogorska, koja je skoro uvijek imala samo jednog episkopa, ikada tražila autokefalnost u Carigradu, niti joj je iko kanonski dao, pa je zato nikada nije ni imala.Ovdje je potrebno naglasiti jednu važnu činjenicu, a to je da Srpska pravoslavna crkva nikada nije postavljala nesrbe na mjesta svojih mitropolita/episkopa, niti je mitropolit/episkop nesrpski ikada služio srpskoj Pravoslavnoj crkvi.Da se Njegoš ne smatra Srbinom, ne bi mogao da bude crnogorski vladika u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, što je svakako bio…
Zvanični sajt Mitropolije crnogorsko-primorske objavio je sadržaj akta iz 1799. godine koji potvrđuje da ta Mitropolija i tada samu sebe smatrala neodvojivim delom Pećke patrijaršije i Srpske crkve.TAČKA 11. akta od 22. aprila 1779. godine koji je crnogorska deputacija uputila austrijskoj carici Mariji Tereziji, posle razgovora sa kancelarom knezom Kaunicom u Beču glasi:“Želimo da mitropolit crnogorski zavisi od pećkoga patrijarha u Srbiji. Kad sadašnji mitropolit umre, pristajemo zasad, da njegov nasljednik bude rukopoložen u Karlovcima, ali da uvijek bude izabran po starom običaju, tj. da ga biraju: guvernaduri, potčinjeni glavari i cio narod crnogorski, ali samo dotle, dokle Turci budu vladali Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć.” Deputaciju su činili: guvernadur Jovan Radonić, serdar Ivan Petrović i arhimandrit Petar Petrović. Iz akta je jasno da deputacija, u kojoj je bio budući arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski, Petar I Petrović Njegoš, smatraju Mitropoliju crnogorsku kao neodvojivi deo (eparhiju) Pećke patrijaršije, tj. Srpske pravoslavne crkve.U poslanici koju je mitropolit Petar I Petrović Njegoš – Sveti Petar Cetinjski uputio Crnogorcima i Brđanima 1822. godine, o Pećkoj patrijaršiji se kaže sledeće: “ali je ono srpska crkva svega slaveno-serbskoga naroda i mati svijeh serbskijeh crkavah, u kojoj su patrijari naši stojali i koju su naši cari ogradili.”Kao što vidimo,Mitropolija crnogorsko – primorska je neodvojivi dio Pećke patrijaršije…
Hrvatski istoričar i teolog Goran Šarić kaže da iza tzv. Crnogorske pravoslavne crkve stoji upravo Rim.Glavni cilj osnivanja te sekte prema Šariću jeste otimanje manastira, crkava, moštiju i relikvija, nakon čega bi došlo do potpune unije sa Vatikanom.Zato barski nadbiskup već petnaestak godina ne nosi titulu “primas srpski”, koju je nosio više od tisuću godina. U prvom koraku se stvara miraševa otpadnička sekta, u drugom se iz titule barskog nadbiskupa briše srpsko ime, u trećem Miraševa otpadnička sekta postaje “autokefalna montenegrinska pravoslavna crkva” koju će priznati tzv. Carigradski patrijarh bez patrijaršije, odnosno CIA-a agent. I u završnici, ta sekta registrirana u policijskoj stanici postaje “Crnogorska pravoslavna crkva” koja će oteti sve manastire i crkve u Crnoj Gori, sve mošti, relikvije i svetinje, a onda ih ući “u puno zajedništvo sa rimskim papom”, što je od početka i bio cilj cijele te lakrdije.Hrvatski istoričar Šarić ističe da su Crnogorci oduvijek bili Srbi, ali da se dio tog naroda pod uticajem Vatikana, Berlina, Brisela i Vašingtona koji je vršen preko zvaničnog Zagreba odrekao Srpstva kojem se Crna Gora vjekovima dičila. “Srbin sam Crnogorac. Srbin sam jer sam Crnogorac. Ne velim da drugdje i drukčijih Srba nema – zlo nas je rasulo na sve strane, ama ja sam takav. Nijesam Crnogorac što sam Srbin, nego Srbin što sam Crnogorac. Mi Crnogorci mi smo so srpstva. Nije ovdje srpstvu sva snaga, ali jeste duša. Možeš me ubiti, sasjeći, smrviti i u prah stucati, ali što je srpsko to ostaje, dok i trunke ima. I misao moja srpska traje dok ijedan damar kuca. Ima drukčijih Srba, mi smo oni od Kosova, što svećaju i pjevaju nesreće srpske. Zatri Kosovo u pameti, u duši srpskoj – pa ni nas nema. Srba nema”, govorio je serdar Janko Vukotić.Crna Gora je 1914. godine ušla neprinuđena ni od koga u Prvi svjetski rat, odmah čim je Austrougarska monarhija objavila rat Srbiji da se rame u rame sa Srbijom bori za očuvanje slobode i za oslobođenje porobljene braće…
U Crnoj Gori nije dolazilo ni do kakve srpske okupacije, već do unutrašnjeg sukoba među zagovornicima te dvije dinastije. Knez Nikola je od ustoličenja Milana Obrenovića bio opsednut time da dođe na srpski presto u Beograd.Od četiri pokušaja da se napravi unija ovih zemalja, nije uspeo nijedan. Poslednju odbijajuću reč imao je uvek i isključivo kralj Nikola.Poslednji predlog za ujedinjenje, koji je podneo predsednik crnogorske vlade Andrija Radović, a koji je predviđao da se muški potomci i jedne i druge dinastije naizmenično smenjuju na prestolu srpsko-crnogorske države, kralj Nikola nije prihvatio.Ako Crnogorci hoće da se odreknu bilo kakve veze sa srpstvom, iz svog nasljeda moraju da izbrišu Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša i kralja Nikolu, koji su govorili da su Srbi.A ako njih izbrišu, pitanje je šta je ostalo, šta je onda Crna Gora.Srbi rimokatolici i Srbi islamske veroispovjesti trebalo bi da smognu hrabrosti i urade ono što su uradili njihovi velikani i svjetski priznati umovi: vratiti se svom rodu, korjenu, jeziku, pridružiti se svojoj braći i okrenuli leđa neprijatelju – to je budućnost naroda na ovom prostoru.Samo prosvećivanje, informisanje, otrežnjenje i izbavljenje iz lavirinta turskih i vatikanskih konstrukcija i laži može biti jedini dobar temelj za izgradnju nekog biljeg života na Balkanu, jer sve ono što je izgrađeno na laži, može da donese samo zlo i bijedu, što dokazuje i naša žalosna istorija! Eto, to je glavni razlog što se na ovim našim područjima tako bijedno,krvavo i teško živi.ISTINA NIJE ROBA SA KOJOM SE MOŽE TRGOVATI i KO NEĆE BRATA ZA BRATA, HOĆE TUĐINA ZA GOSPODARA !
.........................................................................................................................................
Montenegro video:https://www.youtube.com/watch?v=Grosf2A8R9s&t=12s
No comments:
Post a Comment